Sa(n)jam knjige u Istri
Sanjam knjige u Istri
Sanjam knjige u Istri
        kontakt      priopćenja
 

VELIKE KNJIGE NEVIDLJIVIH NAKLADNIKA

O tome što se dogodilo s knjigom u ovoj pretužnoj izdavačkoj godini napisano je pregršt kritičkih i polemičkih članaka. Po svemu rečenom i viđenom svatko će razuman reći: išli smo ispod dna, za nakladništvo nade nema!


Knjiga se prodaje po cijeni jedne cigarete, kao davno prošlih dana kad su se cigarete prodavale na komad. Ove godine trebalo je prodati 20 ili više knjiga da bi se dostigla kutija. A o čemu smo u Hrvatskoj ovisniji, o cigareti ili o knjizi (koja se nedostojno nalazi u tom istom kiosku), posve je druga priča.


U duhu podivljalog liberalnog kapitalizma knjiga je postala nepotrebna, suvišna roba koju treba brzo i budzašto prodati, osloboditi se tereta što prije i pod svaku cijenu, kao vreće jabuka na tržnici što su počele naglo truliti. Nakladnici su podlegli recesiji i na rubu su opstanka, knjižare su ugašene ili se zatvaraju i postaju gift shopovi. Kiosci i svakakvi "sajmovi knjiga za jednu kunu" (čak su i kineski shopovi zadržali standardnih 12 kn) postali su središte knjiškog života u Hrvata. O autorima ni glasa, osim ako nisu podlegli kičastim redcarpetovskim životnim navadama ili ako im se nije prišio, ni krivima ni dužnima, kakav skandal i etiketiranje najprimitivnije vrste. Iz senzacionalističkih, žutih medija saznajemo da su poneki autori istovremeno nacionalisti, fašisti, jugonostalgičari, narkomani, psihopati… A o onome što i o čemu pišu ni slova, jer, navodno, to nikome nije zanimljivo.


Kako onda zamisliti, zasanjati Sajam u ovoj i ovakvoj godini? Kako postaviti u središte i autora i knjigu? Čime? Postoji nekolicina nakladnika koji su odoljeli svemu rečenom, izdigli se svojom profesionalnošću i znanjem, ali to su doista izuzetci, kvalitetne iznimke. Kako samo s njima napraviti Sajam kakav želimo imati: svetkovinu knjige, svečanost pisane riječi, literature i autora!
Ovoga puta, na sreću, život se knjige ne zbiva samo u vidljivom, svakodnevnom svijetu. U potrazi za izlazom iz stanja nemoći, ispod kore onoga što smatramo hrvatskom nakladničkom scenom, pronašli smo posebne i izuzetne knjige, cijeli izdvojen svijet posebnih nakladničkih projekata koji ne stižu do, još uvijek postojećih, knjižara iz jednostavnog razloga što onih koje bi ti naslovi trebali zanimati u Hrvatskoj više nema, jednako kao što nema ni normalnih novina (gdje je rubrika kulture prije sporta) koje bi o njima pisale.


Jedan golemi korpus divnih i sadržajnih knjiga ostaje nevidljiv, ili vidljiv samo jako uskom krugu čitatelja. Cijeli niz nakladnika ostaje nevidljiv, jer stvara kvalitetne knjige "daleko od razularene gomile".
Knjige smo uspjeli pronaći među mladim i ambicioznim udrugama, umjetničkim organizacijama, među institucijama (osim onih tromih postoji i kreativnih), a ponajviše kod regionalnih nakladnika. Knjige su to rađene s ljubavlju, strašću i zanosom, i, najvažnije, sa znanjem, kao da im je neprežaljeni veliki urednik i "mali nakladnik" Berti Goldstein kumovao.


U godini pedesete obljetnice Andrićeve Nobelove nagrade za književnost i trideset godina od smrti barda hrvatske književnosti Miroslava Krleže, upravo su nam te knjige i takvi nakladnici otvorili mogućnost, uz ovogodišnju žarišnu temu: Identiteta drame – drame identiteta, stvaranja i kreiranja Sajma koji neće biti znojna noćna mora već neobično vedar san o knjizi.


Zato je 17. Sa(n)jam knjige u Istri i posvećen nevidljivim nakladnicima velikih knjiga. Time smo se vratili izvorima, samim početcima Sajma i jednom od njegovih prvih slogana: Veliki i mali nakladnici zajedno!


Samo ovoga su puta mali nakladnici oni od kojih veliki trebaju i imaju što naučiti.


Magdalena Vodopija

HTIO BIH BITI TAKAV KAKAV NEKOĆ BJEŠE NETKO DRUGI


Naslov teksta što slijedi rečenica je, pretpostavljam, Petera Handkea iz njegove glasovite i inovativne drame "Kaspar". Uprizorenje Teatra ITD iz ranih sedamdesetih prošloga stoljeća danas je značajna i velika uspomena naraštaja kojem pripadam, koji je u ono vrijeme otkrivao ljubav prema novom kazalištu i novim viđenjima, jednakovremeno otresajući s ramena uvele latice netom dovršenog hipi pokreta. Ipak, napisao sam "pretpostavljam" jer tu rečenicu ne pamtim iz teksta koji sam nekoliko puta pročitao, nego iz predstave u režiji Vladimira Gerića. To kako je Ivica Vidović tumačeći Kaspara Hausera izgovorio tu rečenicu, u kojem svjetlu i na kojem mjestu pozornice, to je ono što je tu rečenicu meni učinilo nezaboravnom. I važnom. Ideja te rečenice postala mi je jasna zahvaljujući umjetničkim sposobnostima Vidovića, a ne Handkeova literarnog dara koje jest neosporan. U relaciji izgovorene i napisane rečenice, odnosno Vidovićeve interpretacije i Handkeove zamisli, danas pronalazim relaciju Kazališta i Književnosti što je tema ovogodišnjeg Sajma.


Naravno, postoje još mnoge "nezaboravne rečenice" iz mnogobrojnih predstava koje sam do sada gledao, ali niti jedna od njih ne prokazuje tako precizno naše nakane. U Vidovićevom glumačkom tjelesnom grču i mladenačkoj energiji glasa iskazala se ne samo moja osobna potreba za odgovorom što mi je identitet, nego je svima u gledalištu otvorila prostore odgovora koji barem privremeno zadovoljavaju. U kontekstu ocvalih revolucionara, potrošnji idealizma i prvim sukobima s potrošačkim društvom, Kaspar je, odnosno Vidović, nagoviještao vrijeme u kojem smo danas situirani. Ako sam valjano proživio i shvatio tu rečenicu onda se držimo i njezinog suzdržanog savjeta sa scene – zagledajmo se uokolo nas, ali i osvrnimo natrag i pogledajmo što napuštamo kad ionako nikada ne vidimo posve jasno kuda odlazimo.


Uokolo nas je prvo desetljeće novog tisućljeća, završen rat, brojne kazališne izvedbe i novi dramski pisci, ali tek jedan otvara pogled u neugodne prostore našega akutnog shvaćanja društvenog morala. To je Mate Matišić i njegova "Posmrtna trilogija". Tri drame koje opisuju stečene traume na valu nedavne prošlosti i to traume koje su usađene u najvitalniji sloj društva, u one takozvane zrele ljude koji su izašli iz mladosti, a treća dob i završnica još su im daleko. Matišićevi tekstovi groteskno izražavaju prešućene društvene normative ili ishitrene novokomponirane moralne norme pozicionirane u društvu na liniji neprijatelji i branitelji, nacionalne zajednice i fatalne ispremiješanosti u svega par desetljeća starijoj stvarnosti. Drame su imale veliki odjek u medijima, od mržnje do hvalospjeva, ali ostaju kao prvi relevantan dramski opis svekolike društvene traume prošlih godina koju se ne može ublažiti barjacima nove ideologije. Matišić je ozbiljnim dramskim pismom postupio umjetnički okrutno prema onima koji ne žele prepoznati i imenovati traume, kao što je davno za svoje suvremenike gorak okus u ustima gledatelja proizveo Euripid "Feničankama" raskrinkavajući smisao za pravdu u Ateni golim častohlepljem i sebičnošću junaka, mada je donedavno isti polis slavio primjer demokracije. Iako je Matišić doživio izvođenje svojih drama pa i njihovu ekranizaciju – "Posmrtna trilogija" ostaje kao dramska kronika naših pokleknuća na istim osnovama "nacionalne veleizdaje" poput Euripida čije ideje više ne ugrožavaju Atenjane nego su opće dobro – kronika s kojom se naše društvo tek treba suočiti.


Osvrnemo li se unatrag, u čemu će nam pomoći gošća Erika Fischer-Lichte svojim opsežnim djelom "Povijest drame", lakše ćemo kontekstualizirati dramski izričaj Mate Matišića. U njezinom radu opisuje se "razdoblje identiteta u kazalištu od antike do danas" i kroz razgovore i njezina predavanja uočit ćemo sve raznolike slojeve i ciljeve dramskog pisma koji nam mogu postati putokaz. Ipak, da umanjimo stranputice tu su provjereni autori prethodnog društvenog ciklusa: Dušan Jovanović, Abdulah Sidran i Slobodan Šnajder. Golemi opus navedenih autora nije jedini razlog za susrete s njima. Uvijek će postojati neko "Oslobođenje Skopja", uvijek će neki "Otac na službenom putu" nedostajati svojoj obitelji, a "Hrvatski Faust" može inicirati i neko drugo prokletstvo u nekom drugom narodu, u neizvjesnoj nam budućnosti.


Nakon osvrtanja kratko ćemo se zaustaviti u sadašnjosti i upitati se što bi to bilo identitet drame u nas, ovdje i sada. Svoja stajališta obrazložit će nam niz teoretičarki i teoretičara koji su svojim predanim radom svakako zadužili svoje studente, ali i onaj dio javnosti kojoj je kultura kazališta svakodnevica. Okrugli stol čine: Mirjana Miočinović, vrsna poznavateljica novih stremljenja s početka i kraja prošlog stoljeća; Ljiljana Filipović, autorica najznačajnije knjige o kazalištu "Javne samoće" posljednjeg desetljeća u nas; Darko Lukić, poznavatelj kazališta u njegovom okruženju; Borka Pavičević, dramaturginja i glavna pregovarateljica s autorima koji su gostovali na BITEF-u prvih petnaest godina njegova postojanja; Sibila Petlevski, književnica koja se ne može othrvati ljubavi spram kazališta i Oliver Frljić koji kao najrecentniji redatelj ovog časa ustrajno pokazuje kako kazalište mora biti provokacija bilo koje ili bilo čije ideologije. Dijagnozi sadašnjeg kazališnog trenutka svakako pripada i Boris Senker s novom knjigom "Teatrološki fragmenti: o suvremenoj hrvatskoj drami i kazalištu", o čemu ćemo izdvojeno razgovarati.


Kuda idemo i što nas čeka predočit će nam najmlađi autori, oni koji su tek doživjeli prve praizvedbe poput Jasne Žmak i Gorana Ferčeca, i oni koji su još na studijama pri Akademiji dramske umjetnosti: Vedrana Klepica, Mila Pavičević i Dino Pešut.


U temu ulazi i niz uvaženih autora koji možda izravno ne preispituju identitet drame, ni dramu identiteta ali su vrsni stvaratelji svojih djela poput Luke Paljetka, Petra Selema, Pere Kvrgića, Mire Gavrana, Mani Gotovac, Jelene Lužine, Borivoja Radakovića, i značajan su dio kazališnoga života naših prostora. I ne samo naših!


I na kraju dva imena, dvije povijesti, naprosto legende.


Sajam otvara promocija knjige "Životić" Marije Crnobori s kojom se dokumentira sve ono što predstava jest i što bi mogla biti. Glumica čije bivanje na sceni desetljećima upisuje likove u vrhunce ljudskih mogućnosti skupila je sva svoja iskustva kazališta u korice knjige. To nije samo kazalište, naravno to je i ona druga strana zastora koja jednako budi radoznalost u gledateljima kao i onima koji tek čekaju da se zastor podigne. Koliko je lica hodalo u njezinim cipelama, koliko je lica gledalo na svijet njezinim upečatljivim očima i tugovalo ili se smijalo njezinim glasom, na svu sreću nećemo izbrojiti ni ovom knjigom. Jer, ona je na pozornicama stvarno postojala i ugrožavala tu granicu između vidljivog i nevidljivog.


Pred kraj Sajma gost je redatelj Božidar Violić. Njegova postava groteske "Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj" svakako je najizvođenija predstava na ovim prostorima, ali njegov život u kazalištu mijenjao je i samo kazalište. Uspio je od režije načiniti umjetnost koja svojim dosezima i danas živo isijava s pozornica diljem Hrvatske kroz njegove studente, glumce i zapise. Svojeglavi je Violić manirom realizma posve napustio stvarnost i njegove su predstave od glasovitoga uprizorenja "Dantonove smrti" pa do adaptacije "Mirisa, zlata i tamjana" tako iracionalno predočavala život da su neminovno postale i život sam, ali onaj bolji. Predstavit će nam rad na dramama Mate Matišića.


Uvodi postoje kako bi vas uputili u ponuđeno. Možda sam uspio to opisati, ali bolje je doći i izabrati, poslušati, pročitati. Vjerujte, ipak je sve u vašem sudioništvu. Kao što Kaspar, u glumi Vidovića, snažno želi postati "kao što nekoć bješe netko drugi", tako i vama ne preostaje nego vlastiti izbor u postajanju onoga drugog. Čežnja će ionako ostati. I ne samo u knjigama.


Vladimir Stojsavljević