Sa(n)jam knjige u Istri
Sanjam knjige u Istri
Sanjam knjige u Istri
Sanjam knjige u Istri
        kontakt      priopćenja
 

Zbogom, Berti...

Otišao je dobri učitelj Albert Goldstein



Ugledni i nagrađivani hrvatski nakladnik, urednik, pjesnik, pripovjedač i prevoditelj, zaljubljenik u istarske boje, razgovore, okuse i knjige, napustio je svoje najbliže, ali i brojne kolege, prijatelje i poštovatelje naglo, u petak 18. svibnja u Zagrebu, gradu u kojem je svijet ugledao 1943. godine. Splitski i beogradski osnovac, maturirao je na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu u, kako kaže legenda, neobičnom razredu - moćnoj gomilici predeksperimentalnih klinaca što je okupljala i neka buduća ugledna imena hrvatske humanističke inteligencije.

 


Taj klasičarski trag i živa ljudska upletenost u sva najvažnija stremljenja hrvatske intelektualne scene, ali i aktivni i kritički rad u danima njena posvemašnjeg etičkog glavinjanja, snažno će se osjećati u svakom Goldsteinovom koraku - u svakom njegovom časnom intelektualnom pothvatu i u svakoj kritičkoj procjeni, kako u nakladništvu, tako i u njegovu vlastitom prinosu hrvatskoj književnosti. A taj od samog početka nije zanemariv: pjesme piše još kao gimnazijalac, pripovijetke je počeo objavljivati u Studentskom listu i Poletu, a nastavio u Razlogu i u Forumu, knjigu proze Pamfilos ili pripovijetke dokonjaka objavio je 1971., a pjesničke zbirke Usmjereni odgoj Anne Boleyn 1982. i Orfejev posao 1992. godine.

 


Ipak, prije svih tih zapaženih i nagrađivanih knjiga i prije no što je diplomirao povijest umjetnosti i komparativnu književnost u slavnom i ludom šezdesetosmaškom naraštaju, tom nedostižnom uzoru generacija šminkerske revolucionarne mladosti, iz vreve je studija i zagrebačkih ritmova na godinu dana pošao u traganja koja će ga dovesti i do Žminja i Rovinja. Tu su započele njegove brojne i prevažne istarske šetnje otvorenih očiju. Mladi humanist, tek osovljen na noge i plodotvorno kritičan, ubrzo će se naći u središtu onog ponajboljeg što je hrvatsko nakladništvo nudilo tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća.

 


Radi u neprežaljenom časopisu Teka i njegovoj biblioteci. Kada je 1979. godine Biblioteka Teke prešla iz Studentskog centra u Grafički zavod Hrvatske, s njom je pošao i Albert Goldstein, buduća apsolutna eminencija hrvatskog izdavaštva, urednik biranica i poslastica. Polovicom osamdesetih Goldstein prelazi u kuću August Cesarec koju vodi do njena gašenja 1993.
Te je godine, naime, u trenutku ratno-tranzicijsko-pretvorbenog sloma hrvatskog izdavaštva i knjižarstva, započela njegova posljednja i sjajna nakladnička avantura: s dvojicom je prijatelja osnovao Izdanja Antibarbarus, nakladničko ime čiji se neporecivi ugled nije gradio medijskim blebetanjem i sjajem ambalažnog kiča, već uvijek i samo snažno potvrđivao za katedrom, među studentima humanističkih studija, u rukama onih razrogačenih i spremnih, u bibliotekama intelektualno razmaženih. I sve to u malom svijetu građanske humanistike i njenih starih dobrih kriterija, svijetu što ga je pomama za brzopoteznim identifikacijama i rješenjima već bila svela na rijetke osobne pothvate, presudne za preživljavanje našeg urbanog bića u uvjetima nacionalističkog šoka, retradicionalizacije i provincijalizacije.

 


U nizu se takvih osobnih pothvata okušao Berti Goldstein, ili se u njih sretno umiješao, taj staloženi i uporni podupiratelj svega slobodarskog i ljudski normalnog. I kada je javnim djelovanjem krijepio hrvatsko nakladništvo, transparentno i hrabro braneći njegove teško izborene slobode i (pre)krhke ravnoteže pred licem zlonamjerne i glupe političke moći. I kada je finim, zapravo posve otmjenim i intelektualno superiornim, prijevodnim i uredničkim izborom niza francuskih, njemačkih, britanskih i inih klasika kulturalne povijesti, povijesti umjetnosti, teatrologije, religiologije, filozofije, antropologije, politologije i drugih grana humaniore pametno popunjavao davno zataškane i bolno potisnute lakune i rascjepe naših osobnih i kolektivnih spoznaja. I kada je, na pozadini tog besprijekorno odrađenog monumentalnog posla za »našu kulturnu stvar« (otrovno bi se nasmijao na svaku takvu frazetinu, uz neizbježan papreni komentar na najvišoj razini potkovanosti u drevnoj i danas zgasloj umjetnosti vrhunske kozerije!), kada je, dakle, na pozadini tog divnog posla prepunog zasluga, njegovao i sebi svojstveno »strogo tetošio« rijetka domaća pera spremna kritički progovoriti o stvarnosti koja se sručila na čovjeka i na »društvenost«, kako je znao reći.

 


I tada kada je učiteljski pomagao malenima da se ohrabre i zašilje pera, raskvašena od buljenja u ekrane i vlastite male egzistencije i tada kada je pokretao kolektive, nadzirao projekte, nadahnjivao susrete i razmjene, probijao ledene ploče, uvijek se radovao autoru, toj često zaboravljenoj i nezalivenoj biljci. Blagi hod njegove semitski krhke figure presijecao je pogled koji je palio i ušiljena riječ koja je znala dosegnuti svaki cilj.

 


U njegovoj davno posvojenoj Istri, u pulskoj Castropoli, kod »Tomasa« (i jednu biblioteku je nazvao Kod Tomasa, taj sladokusac i plemeniti cinik!), na pazinskom skupu izdavača, na pulskom sajmu knjige, posvuda se njegova riječ slušala, cijenila, pamtila, pohranjivala, prepričavala. Volio je život i nije se štedio da ga podijeli, proširi, oslušne i prenese. Ne grabeći ga, kušao ga je pred svima i dijelio za trpezom s onima koji su, katkad i posred magle relativističkog zamora, bili neočekivano dirnuti ugodnom trpkošću i britkom svježinom njegova govora.
Starinski frajer posve svježeg šarma i osjećaja za trenutak, osjećajan i otmjeno plah, nije se libio suvereno savjetovati i sigurno voditi. Iza hladnoće nekrologa, te jalove forme u koju trebaju stati životi, ljubavi i strasti zato stoji nešto veoma bolno: odlazak ljudske institucije koja se nije jalovo javno kreveljila titulama, nagradama, akademskim i akademičkim sinekurama i pozlatom malograđanskog kiča, već samo i jedino isticala radom, predanošću, vrsnoćom, sposobnošću da istodobno zadivi i ohrabri.

 


Koliko takvih institucija imamo? Koliko takvih ljudi?

 


Da. Bolno će nedostajati.

Aljoša Pužar